Tišina koja otkriva ranjivost i potrebu za živim čovjekom na sceni

Veliki Peter Brook ogoljava scenu, prijelaze i općenito samu ideju da spuštanjem zastora završava posljednja, možda najsloženija Čehovljeva drama Višnjik. Dvorište Prehrambeno- tehnološkog fakulteta u Osijeku jednako je prazno – iza lica na sceni rastvara se olinjalo, žuto zdanje koje je u nekadašnjoj Tvrđi možda imalo potrebnu patinu monumentalnosti i raskoši. Odabrati baš tu dramu kao premijeru u sklopu zamalo otkazana Osječkog ljeta kulture te dajući joj dom u koprodukciji HNK-a Osijek i zagrebačkog GDK Gavella savršeno je pogođen tajming jer uskoro oba kazališta čeka napuštanje vlastitih kazališnih zidova. HNK Osijek čeka temeljita obnova, a Gavella još trpi posljedice potresa.

Čehov nas uči da u svakoj tragediji ima komedije i farse: A. Mrkonjić kao Anja i A. Đurinović Rakočević kao Varja / Snimio Kristijan Cimer

Sve je u tom Višnjiku stvar vremena. Lopahin (Ivan Ćaćić) ga stalno mjeri. Gleda na sat, iščekuje. Obitelj koja uskoro napušta veliko feudalno zdanje nema svijesti o stvarnosti. Za njih vrijeme kao da ne postoji jer se vrti u nostalgiji, mirisima nekadašnjega vrta i neshvaćanju da raskoš u razdoblju tektonskih promjena nema baš nikakve vrijednosti. Koliko je za njih višnjik sigurnost, toliko je za Lopahina korisno ulaganje. Plodovi uostalom rode svake dvije godine, recept za džem je izgubljen, a na imanju će niknuti kuće za odmor. No nije Lopahin – kojeg iznimno snažno, požrtvovno, a opet krhko igra Ćaćić – nikakav negativac.

Vidi sebe kao svinju. Nekoga tko čita, a ništa ne razumije. Bez obzira na vlastitu povijest nevoljenja, stalno želi biti bolji čovjek. Njegov monolog i nježnost prema Ranjevskoj (Sandra Lončarić), koju nakon erupcije nosi i ziba na rukama poput djeteta, osobito je emotivan trenutak predstave. Istinski osjeća njezinu energiju i živost, vraća se u djetinjstvo kad mu je prebrisala lice, te joj stoga stalno i nudi alternativno-spasonosna rješenja. Nijedno ne želi čuti. Ostaju joj samo žaljenja.

Redatelj Dražen Ferenčina premalo pozornosti posvećuje ozbiljnijem radu s glumcima pa tako odnosi između Ranjevske i Lopahina, ali i između onoga što je bilo i što će tek biti s licima na sceni, ostavljaju osjećaj vrijedne, ali propuštene prilike. Prostor se misli isključivo frontalno, iako polukružno gledalište omogućuje poigravanje s perspektivama. Vrijeme je prošlo, ali ponovno u obrisima neodređenosti. Jezik ostaje ravan u intonaciji, nedovoljno melodiozan. Prijelazi se nadaju paljenjem i gašenjem svjetla. Humor je rijedak. Dramaturg Dubravko Mihanović pokušava dinamizirati i ubrzati četverodijelnu podjelu klasika, no ništa se tu posebno ne događa. Tišinu prekida ćuk. Poneki povišen glumački ton.

Glazba Igora Valerija je minimalizirana. Kao i pokret Maje Huber. Kostimi pastelnih i razigranih boja Marite Ćopo više pripadaju engleskom ladanju i Poirotovu serijalu negoli ruskim plemenitašima. Scenografija Dražena Ferenčine i Davora Molnara sastoji se od nekoliko razbacanih lustera po krošnjama i pokućstva smeđih tonova. Zamotavanje tepiha simbolizira konačan odlazak.

Mnoge su osobe tu tek usputne, prolazne, ranjive, svakodnevne. Antonija Stanišić Šperanda Charloti daje nešto humora, magije, a i samoj predstavi dozu lepršavosti. Anja (Antonia Mrkonjić) tipski je prpošna, Varja (Anja Đurinović Rakovčević) tiho nesretna, šeprtljava i odlučna da nešto od svojeg života napravi radom. Davor Panić kao ostarjeli lakaj Firs sugestivno postaje komentator, promatrač i sidrište iščekivanih tektonskih promjena, tvrdoglava odbijanja da se živi u sadašnjosti. Jedini koji tu sadašnjost vidi i smatra se slobodnim jest vječni student Trofimov (Ivan Grčić). Onaj koji uz Lopahina brzo prepoznaje vrijednost novca i postaje bankovni činovnik dok nostalgično zaziva mjesečinu nad bijelim vrtom jest Gajev (Miroslav Čabraja).

Čehov nas upornim ustrajavanjem na činjenici da postoji više istina uči da u svakoj tragediji ima ponešto komedije i farse. Slikovito, da nakon svake boli trebamo namazati nešto starog džema na prepečenac ili izvaliti nezgrapnu, nesuvislu misao. Ne možemo uostalom ni plakati ako se ne umijemo smijati. Upravo je tih nijansi ljudskih stanja, vremena koje teče, ali u tišini otkriva svu svoju snovitost i manju osamljenost nedostajalo osječko-zagrebačkom Višnjiku. No sve te manjkavosti, nedorečenosti i praznine ne umanjuju koliko nam je svima tijekom ove pandemijske krize nedostajalo kazalište. Živa riječ na sceni. Živi čovjek na sceni. Koliko je sam taj susret nepredvidljiv i prijeko potreban u vremenima pod maskama.